Umjetnici


Dramska umjetnost

Kazališna tradicija u Vinkovcima seže od daleke 1917. godine, kada je Diletantsko kazalište izvelo "Prosce" Ise Velikanovića. Ovo djelo kao da je najavilo bogati šokački repertoar vinkovačke scene. Narodni kazalište Vinkovci izvelo je 5. srpnja 1945., odmah nakon II. svjetskog rata, zahtjevno djelo "Požar strasti" Josipa Kosora. Slijede "Inoče" Joze Ivakića (1966.), "Graničari" Josipa Freudenreicha (1971.), dramatizirani roman "Đuka Begović" Ivana Kozarca (1974.), "Šokica" Ilije Okrugića (1976.), dramatizirani "Mrtvi kapitali" Josipa Kozarca (1977.), "Pouzdani sastanak" Joze Ivakića (1978.), musical I. Boždara i Davora Kačića "Bećarske vatre", dramatizirani "Satir iliti divji čovik" M. A. Relković (1982.) i mnoga druga djela. Vinkovački dramski amateri dostigli su visoku umjetničku razinu svoje glume. Franjo Jelinek Beli bio je izvrstan Đuka Begović.

Vinkovačko kazalište dalo je i kasnije poznate profesionalne glumce kao što su Vanja Drach, Nada Subotić, Ivo Ficij, Mato Ergović, Žarko Mijatović, Jasna Bašić, Rade Šerbedžija, Ivo Gregurović, Vesna Tominac i drugi. Kao ravnatelj kazališta zaslužni su za njegov uspon Vojin Dubajić, Vladimir Rem i Miroslav S. Mađer. Osobito uspješan redatelj bio je Himzo Nuhanović, višegodišnji scenarist otvorenja "Vinkovačkih jeseni". Na toj su svečanosti sudjelovali mnogi poznati glumci koji su svoje umjetničko djelovanje započeli na vinkovačkim kazališnim daskama. Čest gost bio je i poznati glumac Fabijan Šovagović, kao izvrstan Đuka Begović i interpretator poezije i proze sa šokačkom tematikom.


MATIJA ANTUN RELKOVIĆ
Rođen: 1732. u Davoru
Umro:1798. u Vinkovcima  

Rodom Slavonac iz posavskog sela Davor (prije Svinjar) (bijaše sin graničarskoga časnika, a to je karijera koju je i sam izabrao. Počeo je kao običan vojnik i u vojsci stekao čin kapetana. Borio se u sedmogodišnjem ratu dok nije 1757 zarobljen od Prusa u Wroclawu (Bresaluu), te je proveo zarobljeništvo u Frankfurtu na Odri. Tamo se bacio na opsežno i nesustavno čitanje francuskih i njemačkih racionalističkih i prosvjetiteljskih pisaca (Bayle, Voltaire, Diderot, vjerojatno i poljskoga renesansnog pjesnika Jana Kochanowskoga, auktora spjeva o "Satiru" koji mu je vjerojatno poslužio kao predložak..-no, radi se samo o pretpostavkama, jer sam nikada nije otkrio svoju "zarobljeničku lektiru"). Vrativši se iz zarobljeništva, još je neko vrijeme proveo u ratovanju (Bavarska), no, zasićen vojničkim životom, povukao se u mirovinu (nakon što mu je car Josip II. dodijelio titulu nasljednoga plemića). Umro je u Vinkovcima.

Relković je svestran i izuzetno utjecajan pisac, poslije Kačića najznačajniji hrvatski autor 18. stoljeća, čija se djelatnost odrazila na više polja: jezikoslovnoj, didaktičnoj, praktično - prosvjetnoj. Pisac je hibridne poligrafije mudrosnica "Nek je svašta iliti sabranje pametnih ričih", 1795), gramatike s elementarnim rječnikom, sintaksom i dosta proizvoljnim etimologijskim izvodima ("Nova slavonska i nimačka gramatika", 1867 - djelo je ostalo u rukopisu za piščeva života), no, najvažniji mu je ostvaraj didaktični spjev, pučkoprosvjetni slavonski bestseler "Satir iliti divlji čovik", 1762, prošireno izdanje 1779)- sav u duhu racionalizma, zdravorazumskih moralnih pouka i pragmatičkih savjeta za obnovu gospodarstva i ostvarenje europski uljuđenoga života u Slavoniji u kojoj je još vladalo tursko nasljeđe orijentalne zapuštenosti i nemara.

Iz prvog velikog oružanog sukoba u koji su bile upletene gotovo sve europske sile Relković je donio novu sliku svijeta, zasnovanu na idejama francuskog prosvjetiteljstva. Pragmatizam europskog XVIII. stoljeća našao je u njemu svoga najznatnijeg predstavnika u nas. Merkantilističku predodžbu predjozefinskog vremena, dominantnu u prvom izdanju, zasjenilo je u drugom fiziokratsko shvaćanje poteklo od francuskih političkih filozofa koje predvodi Francois Quesnay. U tim idejama Relković je našao sebe, kroz njih je gledao svoju Slavoniju. Dokazuju to prozni dijelovi u drugom izdanju, gdje govori o seljaku i njegovoj prisnosti s prirodom: ako stihovi u "Satiru" ne mogu svjedočiti o Relkovićevim pjesničkim sposobnostima (kojih, realno, i nema), te nevelike, gotovo epizodne glose svjedoče vrlo uvjerljivo da je Relkovićev racionalizam bio nošen propovjedničkim i obnoviteljskim entuzijazmom. Nije Relković bio bez talenta, ali ipak, više od talenta, njega čini piscem sjajna inteligencija duha. Kao moralist i popularizator vlastitih ideja, on želi samo jedno: biti zabavan i koristan svakom čitatelju - i to je postigao. Pisan popularnim stihom narodne pjesme, tečnom slavonskom ikavicom, "Satir" je imao golem učinak. Povijesno jezikoslovlje je Relkovićevo djelo prevrjednovalo, odavši priznanje njegovu prosvjetiteljskomu učinku, no istaknuvši u prvi plan modernost njegova novoštokavskoga idioma koji je, uz Kačićevu općenacionalnu i europsku uspješnicu, odigrao ključnu ulogu u kristalizaciji hrvatskoga novoštokavskoga jezičnoga standarda.


IVAN KOZARAC
Rođen: 8. veljače 1885. u Vinkovcima
Umro: 16. studenoga 1910. u Vinkovcima

Sudionik hrvatske moderne, pjesnik, pripovjedač i romanopisac, Ivan Kozarac, podijelio je sudbinu brojnih hrvatskih pisaca koji, izmučeni životnim tegobama, siromaštvom i bolešću, nisu doživjeli zrelu stvaralačku dob. Tako su iste 1910., u samo dva mjeseca, iz hrvatske književnosti nepovratno otišla dvojica mladih, darovitih i osebujnih književnika dvadesetčetverogodišnji Janko Polić Kamov i dvadesetpetogodišnji Ivan Kozarac.

Umro je od sušice 16. studenoga 1910. u Vinkovcima, u gradu u kojem se i rodio 8. veljače 1885., u podneblju iz kojega je izviralo njegovo cjelokupno nadahnuće. Potekao je iz siromašne seljačke obitelji, bez ičije novčane potpore, zbog čega je njegovo školovanje bilo vrlo kratko. Morao se zaposliti pa je postao odvjetnički, sudski pisar. Prije smrti zaposlio se u Nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika u Zagrebu.

Nakon početnih crtica i stihova, što ih je objavio u Viencu 1903. pod pseudonimom Kerepov, prvu i za života jedinu zbirku novela Slavonska krv tiskao je 1906. U tim proznim crticama mogu se očitovati neke programske odlike hrvatske moderne. Nabujala, snažna erotika, psihologiziranje, naglašena poetska raspoloženja sjete i sutonskih previranja suprotstavljena su gotovo realističkom opisu krajolika. Kozarac je snažno potaknut svojim slavonskim krajolikom, a njegov se zavičaj ukazuje kao nepresušna tematska okosnica.

Nakon smrti objavljena su mu djela Izabrane pripovijetke i roman Đuka Begović. U njima o psihološkim problemima daje širu društvenu utemeljenost i svoje likove promatra kao izdanke procesa nepovratnog propadanja slavonskog sela. Svojevrsno samouništenje obilježje je i Kozarčeva najpoznatijeg lika, naslovnog junaka romana Đuka Begović, koji je izlazio u časopisu Ilustrovani Obzor.

U nizu epizoda, međusobno slabo povezanih, Kozarac gradi kroniku slavonskog života svojega doba i sudbinu pojedinca svjesnog razorne neponovljivosti života kojoj se predaje do samouništenja. Kozarčevo zatvaranje u regionalni okvir nije svedeno na folklorističko crtanje Slavonije radi samog krajolika, već naprotiv, i sredina i krajolik, osnove su na kojima se rađa piščeva preokupacija - čovjekova sudbina. 



JOSIP FREUDENREICH
Rođen: 06.10.1827.
Umro:18.04.1881. 

Glumac, redatelj i pedagog, jedan od osnivača stalnoga hrvatskog kazališta u Zagrebu. Njegovom zaslugom stvoren je profesionalni dramski ansambl.



JOSIP KOZARAC
Rođen: 08.02.1858. u Vinkovcima
Umro:21.08.1906. u Koprivnici

Osnovnu školu je završio u Vinkovcima, gimnaziju s dosta muke, ali je s oduševljenjem polazio studij šumarstva u Beču, uz pomoć krajiške stipendije. Diplomirao je na Visokoj školi za kulturu tla 1879. Bio je jedan od najboljih studenata. Svoju mladost je proživio kao neobuzdani divlji sin prirode. Od jutra do mraka potucao se po poljima i livadama, loveći ribe, ptice, kukce. Dok su drugi đaci učili školske knjige, on je učio knjigu prirode. Započeo je kao pjesnik, a pravo stvaralačko područje našao je u prozi (pripovijetkama i romanima). Otac mu je bio narednik u Vinkovcima, a poslije očeve smrti ostaje na majčinoj brizi. Živio je u Slavoniji i njegovo prozno stvaralaštvo vezano je uz rodnu Slavoniju, koja se rastaje s krajiškim uređenjem i ulazi u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam i prodor stranog kapitala) koje utječu na moralni život slavonskog sela. On je pisac slavonske zemlje, pjesnik rada, oštar kritičar malograđanstva, proslavljeni pisac. Čitav život posvetio je slavonskoj zemlji, šumama i oranicama, realno opisujući gospodarske, socijalne, političke i kulturne prilike svoga užeg zavičaja.

Radio je kao šumarski stručnjak u Vinkovcima, Vrbanji, Nijemcima, Županji, Rajiću, Novoj Gradiški i Lipovljanima. Bio je urednik Šumarskoga lista od 1896. do 1898. Napisao je brojne stručne napise: o pomlađivanju posavskih hrastika, o važnosti prorjeđivanja, o uzgoju hrastovih sastojina u prvom razdoblju ophodnje, o naletu jasena u slavonske hrastike, o proračunu vrijednosti hrastovih sječina i dr. Posebno je značajno njegovo službovanje u Lipovljanima od 1885. do 1895., gdje je posjekao i pomladio oko tisuću hektara šuma hrasta lužnjaka, koje danas u okviru gospodarske jedinice nose njegovo ime. Njegove rasprave o šumama, bile su poznate šumarskim stručnjacima iz Zapadne Europe i Rusije. Održan je znanstveni skup 1996., u organizaciji HAZU-a o Josipu Kozarcu kao književniku i šumaru. Hrvatska pošta je 21. ožujka 2006., pustila u opticaj poštanske marke s likom Josipa Kozarca i slavonske šume u obradi akademske slikarice Irene Frantal. To je prva marka u Hrvatskoj posvećena domaćem šumarskom stručnjaku.

Susreo se sa europskim misliocima, od kojih mu je najbliži bio građanski mislilac Adam Smith, prihvaćajući njegove napredne ideje, ali i zablude. Usvojio je i Darwinove teorije koje je uspješno primjenjivao u šumarskoj struci. Veliko je bilo njegovo zanimanje i za Turgenjeva. Kozarac je u književnoj teoriji poznat kao kritički realist i pripovjedač. Započeo je s pjesmama, koje je August Šenoa pohvalio, ali ih nije objavio. Pokušao je pisati i drame, ali bez uspjeha. Okušava pisati novele, u čemu uspijeva književnost povezati sa stvarnim životom (Priče djeda Nike). Napisao je pripovijetke Biser-Katom, Naš Pilip, Poletarci, Krčelići neće ljepote, Slavonska šuma. U Slavonskoj šumi uspijeva samoga sebe postaviti u samo središte radnje i iznijeti najintimnije misli i osjećaje života. U njoj je dominantan osjećaj ushićenost i zanos za prirodom i njezine prirodne zakone. Divi se skladu prirode, savršenom mehanizmu njezinih zakonitosti, što je nevidljiva poluga života. Hrast smatra vladarom šume, svrstavajući ostala stabla u posebne klase, navodeći da među njima ima i takovih koji moraju drugom drveću naprosto služiti. U središtu njegovog zanimanja bili su i ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama, ali uvijek u društvenom, socijalnom okruženju, koji pod utjecajem zakona ne omogućavaju razvoj sela, ali niti gradova. Kritiku zla koja dolazi iz gradskih sredina i selo, oštro suprotstavlja likove i prilike u kojima su nastali u djelu Mrtvi kapitali. Prepoznaje se izvorni stav autora koji je siguran odakle dolazi svo zlo u Slavoniju, a kod čitatelja likovi i radnje izazivaju uzbuđenje i radoznalost.

U romanesknome opusu izrazito je prevagnula projekcija racionalne analitičnosti, poučnosti i moralke. U Mrtvim kapitalima dominacija je piščeve pouke u strukturi romana, iskazana u djelovanju i mislima Lešića, toliko transparentna da je to djelo u stručnoj kritici redovito označeno kao roman s tezom. Zauzimajući se za gospodarski, socijalni i moralni preustroj slavonskoga sela, što će ogledno posvjedočiti stanje Lešićeva imanja, stranice Mrtvih kapitala nerijetko nalikuju pamfletizirano intoniranim stranicama kakvoga gospodarskoga priručnika. U posmrtno objavljenome i nedovršenome romanu Živi kapitali (1937.) idejni će se model ponoviti: zagovaranje povratka zemlji i njezinoj obradi, gospodarska obnova imanja, napuštanje ispraznosti činovničkoga života i njihova sumnjiva morala i sl. Upravo moralnim devijacijama khuenovskoga društva, napose njegova činovništva, te ljudskom gramzivošću za novcem i karijerom Kozarac je zaokupljen u romanu Među svijetlom i tminom. Zbog otvorene kritičnosti spram struktura vlasti pisac je imao velikih problema i s cenzurom, pa je roman morao pisati jezikom mnogo blažim nego je to prvotno namjeravao. Na planu priče i pripovijedanja Kozarčevi su romani obilježeni »simplificiranim narativnim arhetipom« šenoinske provenijencije, to znači pravocrtnim kauzalitetom zbivanja, sveznajućim pripovjedačem, antagonističkim i komplementarnim aktancijalnim odnosima, crno-bijelom tehnikom u prikazu likova te moralističkim dionicama s pozitivnim porukama. Kozarac je jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca, koji ništa ne uljepšava, secira samo stvarnost i objašnjava samo što ne valja i kako bi trebalo raditi.



Likovna umjetnost

Šokadija kao tema za umjetničko likovno stvaralaštvo prepoznatljiva je kod brojnih umjetnika starije i nove generacije. Postoji veliki broj umjetnika koji rođenjem ili životom nisu bili vezani za Vinkovce, ali su ovom gradu darovali poneko važno djelo. Među njima su Albert Kinert (grafički list Satir), Branko Ružić (Šokačko kolo na terasi bivše Cibalae banke) i Rudolf Švagel Lešić (poprsje Josipa Kozarca).

Vanja Radauš, akad. kipar, slikar, grafičar i pjesnik, jedan od najznačajnijih hrvatskih likovnih umjetnika i kulturnih djelatnika kojemu su Šokadija i grad Vinkovci bili nadahnućem za stvaranje nježnih likova Šokica, a svoju Slavoniju je obdario skulpturama M. A. Relkovića, Josipa i Ivana Kozarca, Josipa Kosora, Josipa Lovretića, Ivane Brlić Mažuranić i drugih značajnih osoba.

Postoji veliki broj umjetnika koji su cijeli život vezani uz Vinkovce, Antun Babić, medaljer i grafičar; Ivan Domac, pokazivao interes za pejzaž; Božidar Kopić, slikao portrete, aktove i pejzaže; Joza Mataković, slikar i scenograf, autor znaka Vinkovačkih jeseni; Đurđena Zaluški , trajno vezana uz motive ravničarskih krajolika rodnih Vinkovaca; Katarina Žanić Michieli, njezine su slike sjećanje na Slavoniju u cjelokupnoj njezinoj fenomenologiji; Jasna Maretić Diminić, za svoj likovni izraz odabrala je motiv krajolika, Stjepan Jozić, slikar senzibilne palete i pastelnih tonova, ravnatelj Gradskog muzeja i Galerije umjetnosti; Dubravko Mataković, jedan od vodećih suvremenih hrvatskih majstora stripa, kao i mnogi drugi.



Knjževnost

Tijekom tri stoljeća književni život na području današnje vukovarsko-srijemske župnije obogaćivao se poznatim imenima od kojih su mnoga trajno upisana u hrvatsku književnu povijest. Matija Antun Relković, glavni je promicatelj prosvjetiteljstva u književnosti ovih krajeva u 18. stoljeću. Osim spjeva "Satir iliti divji čovik", napisao je "Novu slavonsku i nimačku gramatiku".

U 19. stoljeću najznačajnija književna ličnost je Josip Kozarac, moderni nastavljač ideja Reljkovićevih. Josip Lovretić, pučki pripovjedač i pjesnik, istaknuti je hrvatski etnograf i etnolog; Josip Kosor, romanopisac, dramatičar, autor brojnih pripovijedaka, putopisa, feljtona; Joza Ivakić, svojim igrokazima iz slavonskog života označava najviši domet hrvatske dramske književnosti u žanru pučkog teatra; Josip Bogner, piše recenzije, studije, eseje i književno-povijesne rasprave; Ivan Kozarac, njegovo kratkotrajno životno stvaranje svojevrsna je slikovnica Vinkovaca i Šokadije.



Glazbeni život

Od značajnih glazbenih umjetnika koji su potekli s ovog područja, moramo spomenuti Josipa Runjanina (1821.-1878.), skladatelja hrvatske himne, osobe koja se nameće u glazbenoj umjetnosti.

U Vinkovcima je 1948. osnovana Gradska muzička škola, 1971. postala je osnovna muzička škola, a danas se zove Osnovna glazbena škola Josipa Runjanina Vinkovci. Njenim djelovanjem započinje sustavni i dugotrajni rad na glazbenom kultiviranju slušateljstva i mladih naraštaja.

Među mnogobrojnim tamburaškim sastavima ističu se Najbolji hrvatski tamburaši (Zlatni dukati), Dike, Slavonske lole, Patria, Sinovi ravnice i drugi. U tzv. pop glazbi među najpoznatijim je dance skupina Colonia - danas najuspješnija dance grupa u Hrvatskoj, a na hrvatskoj rock sceni skupina Majke. Iako danas bend "Majke" više ne postoji, bivši pjevač "Majki" - Goran Bare, objavio je svoj prvi solo album sa sastavom Plaćenici, koji je postavio nove standarde na Hrvatskoj blues sceni, te nastavlja s radom izdavanjem novog albuma "Za život".

Također, ne možemo ne spomenuti pokojnog "Satana panonskog", možda i jedinog pravog Hrvatskog "underground" izvođača, poznatog po svojim krvavim scenskim nastupima i nesvakidašnjom prozom.